Dok prilazi mezaru brata Hasana, Razija Ahmetović spušta ruku na njegovu sliku opraštajući se od brata kojeg nije vidjela od početka rata.
Prisjećajući se maja 1995. godine, Razija opisuje da nije osjećala brigu jer je njena porodica iz okupiranog Zvornika izbjegla 1992. godine i spas našla u Tuzli. Kraj rata nju zatiče u Švicarskoj, kao i informacija da joj je brat poginuo na Kapiji u izlasku sa djevojkom.
„Zajedno su bili, izašli da se vide, da razgovaraju s cijelom njenom porodicom. On htio da je ženi kroz sedam dana, da bude svadba, čekali su da rat samo prođe. Ona je meni snaha bila“, prisjeća se Razija 25. maja 1995. godine.
Njen 25-godišnji brat Hasan Hrustanović poginuo je sa djevojkom Šemsom Hasičić. Ona se obrazovala za učiteljicu, priča Razija, dodajući da je imala samo 20 godina, a već puna želje da uči nove generacije.
„Ona bi u tom maju završila, imam knjige, sve ispisano. Kaže bila bi učiteljica generacije, učila bi mladu djecu“, prisjeća se Razija Šemse koju zove snahom.
Nju, 31. godinu od zločina u kojem je izgubila brata, najviše boli čekanje na pravdu i na vijest da je osuđeni Novak Đukić na izdržavanju kazne zatvora.
„Njega oni štite i ne daju, a nas to boli. Roditelji su umrli, dočekali nisu“, kazala je Razija dodajući da je živ i brat, Hasanov blizanac s kojim dijeli tugu zbog gubitka brata.
Novak Đukić je prvostepenom presudom Suda BiH osuđen na 25 godina zatvora, nakon čega je zbog pogrešne primjene zakona Ustavni sud BiH ukinuo presudu. Sud BiH je 2014. godine smanjio kaznu zatvora na 20 godina i pravosnažno osudio Đukića, čime je proglašen krivim da je izdao naredbu za granatiranje tuzlanske Kapije 25. maja 1995. godine.
Ovom presudom Đukić je osuđen da je kao komandant izdao naređenje za artiljerijsko djelovanje prema Tuzli, iako nije postojao vojni cilj na lokaciji Kapije, čime je svjesno izložio civile opasnosti po smrt.
On do danas nije otišao na izdržavanje kazne, jer je otišao na liječenje u Srbiju, gdje mu se godinama odgađa suđenje zbog nedostatka političke volje da se procesuira u Srbiji.
„Visok bio, plav, oči plave, bio voljen. Svakog volio, a nema ko njega nije volio“, započinje razgovor Vahida opisujući svog sina Nedima Rekića koji je poginuo na Kapiji u svojoj 28. godini.
Nedim je bio uspješan fudbaler sa ponudom ugovora da ide u Austriju, koju je odbio kako bi ostao uz svoju porodicu i prijatelje u Tuzli. Pričajući o njemu, Vahida opisuje da je volio ljude i životinje više od sebe i prilika koje je dobijao, ne tugujući što nije otišao iz Bosne kada je imao priliku.
„Ja živim jer vjerujem da je tako zapisano gore, tako suđeno bilo“, kaže ona.
Opisujući prve dane nakon zločina, majka Vahida kaže kako su ih ona i suprug uplakani preživljavali, dok joj sin nije došao u san.
„Kaže meni u snu, mama ne plači, ja se ne bi vratio, ja sam ovdje s društvom. Reci i tati da ne plače, a ti pjevaj kao što si pjevala. Tad sam ga usnila i evo nikad više“, priča Vahida.
Ona od tada pjeva u horu i pokušava ispuniti ono što joj je sin rekao u jedinom snu koji 31 godinu čeka da se ponovi.
„Samo bih voljela još jednom da mi u san dođe, da ga vidim, da mi priča“, kaže ona.
Snagu i volju za životom Vahida crpi od kćerke i unuka koji izgledom i karakterom podsjeća na njenog sina Nedima.
„Plave oči, visok, ponašanje, sve njegovo ima. I tako da imam unuka, prvog unuka, 20 godina ima. I on je fudbaler“, kazala je Vahida.
Presudom Suda BiH je utvrđeno da je na Kapiji ubijena 71 mlada osoba, dok je povrijeđeno oko 200 osoba. Najmlađa žrtva zločina na Kapiji je Sandro Kalesić koji je tada imao manje od tri godine, dok je prosjek godina nastradalih 24 godine.
Presudom Đukiću, u kojoj je balističkim vještačenjem ugla pod kojim je granata pala, rasporeda gelera i oštećenja mjesta eksplozicije, te karakteristika ispaljenog projektila utvrđeno da je ispaljena sa područja planine Ozren koja je bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske, odnosno Taktičke grupe Ozren kojom je komandovao osuđeni Đukić.
Mehmedalija Hodžić je radio kao komandir u policiji, a 25. maja je otišao u fabriku Dita odakle je, prisjeća se, vidio projektil i naslutio veliku nesreću.
„Ja sam rekao svojima, ova je pala u srce, pogodila je srce, osjećam to“, prepričava on taj dan.
U žurbi odlaska do Kapije, na koju je trebao otići i njegov sin, Mehmedalija kaže da je zanijemio i da nije mogao biti od pomoći.
„Jednostavno, nema se riječi. Nema se riječi za onoga koji je to uradio. Blago rečeno je da je monstrum, nečovjek“, kazao je pokušavajući se prisjetiti prizora kojeg je zatekao na Kapiji.
Na pitanje koga je izgubio na Kapiji, Mehmedalija kaže sve, opisujući da osjeća bol za svaku žrtvu i da ih redovno obilazi.
„Dođem svima, a sa Savom sjednem i ispričam, bio je zlatan momak“, priča Mehmedalija sa suzama u očima objašnjavajući da mu je bio komandir u policiji.
Savo Stjepanović poginuo je na Kapiji u svojoj 25. godini života. Njegov komandir ga opisuje kao vedrog mladića punog života i ljubavi, nekoga na koga je bio ponosan što radi s njim i na koga je bio siguran da profesionalno radi svoj posao.
Njegov grob okružen kolegama iz policije na Mehmedaliju ostavlja jak utisak i daje snagu da svake godine dolazi i zahvali Savi što je imao priliku raditi s njim.
Polaganjem cvijeća delegacija na spomen obilježju na Slanoj banji i na Kapiji obilježena je 31. godišnjica od zločina, dok će se u 20:55 sati, u vrijeme kada je granata pala 25. maja 1995. godine, oglasiti sirena u znak sjećanja na ubijenu tuzlansku mladost.
