Dok spretnim radničkim rukama bere lavandu i pažljivo je sprema za sušenje, Esma se prisjeća sebe kada je imala samo 15 godina. Danas rukama njeguje biljke i obrađuje zemlju, a nekada su, kaže, to bile ruke nemoćne djevojčice koje su, zajedno sa hiljadama drugih žena u Bosni i Hercegovini, tražile spas od neprijateljske vojske.
“Moja priča je teška priča. Bila sam u logoru, zarobljena, u Sušici. Bila sam dva puta zarobljena. Prvi put sam bila 10 dana, drugi put 21 dan. Patnja je u logoru, bez obzira što sam bila djevojčica. Prošla sam svašta, mučenja, silovanje. Teško mi je i pričati o tome”, kaže Esma, što nije njeno pravo ime.
Platforma za istraživačko novinarstvo štiti identitete žrtava ratnih tortura i seksualnog nasilja zbog straha od osude i činjenice da mnoge od njih svoje životne priče nisu ispričale ni najbližim članovima porodice.
“Djeca ne znaju. Ispričat ću kad budem spremna, sad mi samo ostane knedla u grlu, ostanem bez riječi”, kaže Esma.
Esma svakog dana dolazi u terapeutski vrt u Tuzli gdje zajedno sa drugim ženama žrtvama ratnih tortura, seksualnog, porodičnog i drugih oblika nasilja uzgaja ljekovito bilje. Ono što pripremaju kao lijek za druge, postalo je i svojevrsni lijek za njihovu dušu, način da pronađu smiraj i razumijevanje, vrate osjećaj dostojanstva i nastave živjeti uprkos traumama koje nose decenijama.
“Kada radim, bolje se osjećam. Inače sam stalno aktivna. Imam i kući svoju baštu, dva plastenika, držim stoku. Živim i radim, a ovdje dolazim svaki dan, čupam travu oko biljaka, žene dolaze petkom uglavnom, družimo se, razgovaramo”, kaže ona.
U istom prostoru, među biljkama i ženama koje su preživjele različite oblike ratnih trauma i nasilja, svoje mjesto ima i 70-godišnja Razija koja uprkos otežanom kretanju ne odustaje od dolaska na plantažu i rada sa drugim članicama udruženja.
Razija, što nije njeno pravo ime, bila je zarobljena u logoru Liplje kod Zvornika. Iako je od tada prošlo više od 30 godina, sjećanja kako kaže, nikada neće izblijediti.
“Odveli su me kući i tražili pare i zlato. Sin je istrčao za mnom, uhvatio me za garderobu, a oni su mu stavili nož pod vrat. Ja sam vrisnula i pala. Rekli su da će ga zaklati ako ne damo. Na kraju su nas odveli i uzeli sve što smo imali. Sve su to bile komšije”, kaže ona.
Mnoga sjećanja i danas nosi sa sobom. Neka od njih teško izgovara, ali kaže da je nemoguće zaboraviti strah, neizvjesnost i nasilje kojem su svakodnevno svjedočili.
“Nema šta nisu radili – ubijali, silovali, klali, odvodili i dovodili”, prisjeća se dodajući da joj ovo mjesto predstavlja prostor gdje o tome može otvoreno govoriti i gdje najprije uspije potisnusti gorka sjećanja.
Prema definicijama Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) i Ujedinjenih nacija (UN), seksualno nasilje obuhvata svaki seksualni čin, pokušaj seksualnog čina ili radnju seksualne prirode počinjenu bez slobodnog pristanka osobe, uz upotrebu sile, prijetnji, prisile, zloupotrebe moći ili drugih oblika pritiska. Riječ je o teškom kršenju ljudskih prava koje ostavlja dugotrajne fizičke, psihološke i društvene posljedice na preživjele.
U Bosni i Hercegovini je prema procjenama domaćih i međunarodnih organizacija tokom rata silovano između 12 i 50 hiljada žena. Precizan broj nije moguće utvrditi, jer veći broj žrtava nije zvanično prijavilo silovanje kao zločin zbog stigme društva ili porodice u kojoj žive.
“Taj teret nikada ne nestaje. Kod većine žena koje su prošle kroz takva iskustva razvijaju se PTSP i hronični problemi u funkcionisanju. To je trauma koja zahtijeva dugotrajan i osjetljiv rad”, kaže Branka Antić Štauber, predsjednica Udruženja Snaga Žene koje je realizovalo ideju nastanka terapeutskog vrta s ciljem dugoročne pomoći žrtvama nasilja.
Radnookupaciona terapija za ove žene predstavlja mnogo više od svakodnevnog rada u vrtu. Boravak u zajednici, briga o biljkama i fizička aktivnost pomažu im da usmjere misli, smanje osjećaj izolacije i pronađu trenutke mira u svakodnevici obilježenoj teškim sjećanjima.
“Potpuno je prirodno bilo da krenemo s radom na zemlji, jer smo vidjeli da žene imaju stalni povratak tom prostoru, taj ‘zov’ zemlje. Na kraju, to je njihov resurs, njihova najveća snaga i znanje jer to su žene koje su odrasle u tom okruženju i koje su duboko povezane sa zemljom”, kaže Antić Štauber.
Iako je od rata prošlo više od tri decenije, Udruženju Snaga žene se svake godine pridruže nove članice koje su tek sada osjetile da mogu govoriti o prošlosti. Antić Štauber objašnjava, da, kada progovore, često dolazi do novih problema, porodičnih konflikata, rastava, odlaska muževa, pa čak i potpunog prekida odnosa kada im je podrška još potrebnija, što potvrđuje činjenicu da je seksualno nasilje u sukobima organizovan i široko rasprostranjen zločin korišten kao sredstvo ratovanja s ciljem da se razore porodice.
“Kod nekih je čak onda nastupilo i porodično nasilje. Onda one kažu: ‘Bolje da nisam ni progovorila’. Zbog toga je stigma i dalje izuzetno prisutna. Mi radimo na tome da žene osnažimo da mogu živjeti s tom istinom, da je ne potiskuju i da nauče kako da se nose s njom, te da znaju da nisu one krive”, kaže Antić Štauber.
Upravo je osjećaj krivice, stida i srama ono na čemu se najviše mora raditi, mišljenja je Antić Štauber, a proces u kojem žrtva treba da shvati da je odgovornost uvijek na počiniocu je dug i mukotrpan.
“Ko bi to želio? Ko bi želio da se nađe u neprijateljskom krugu, krugu neprijateljske vojske, muškaraca koji su naoružani, koji prijete svim i svačim? A one? One su samo ostale kod svoje kuće sa svojim djecom čuvajući domove dok su im odvodili i muževe”, kaže ona.
Iako je rođena nakon rata i nije svjedočila događajima o kojima žene govore, socijalna pedagoginja Adelisa Selimović, ističe da je kroz rad s njima naučila koliko su snaga, otpornost i podrška važni u suočavanju s traumama koje traju decenijama.
“Lijepo je vidjeti njihovo zadovoljstvo i čuti povratne informacije kada znaju da neko stoji uz njih, da ih sluša, razumije i pruža podršku”, kaže Selimović.
Da nema Udruženja koja su svoje resurse stavila na raspolaganje žrtvama ratnih tortura i seksualnog nasilja, borba sa traumama, stigmom i izolacijom za mnoge bi bila još teža.
“Ovo udruženje nam pomaže u svemu, u liječenju i u životu. Radna terapija nam mnogo znači. Nije lako, ali je bolje nego sjediti i misliti o svemu. Žene dolaze, razgovaramo, pomažemo jedna drugoj. U svakom trenutku možemo se obratiti nekome, telefon je otvoren 24 sata. To nam mnogo znači”, kaže Razija.
Od ljekovitog bilja koje uzgajaju prave čajeve koje potom i prodaju, pretvarajući svoj rad u simbol opstanka. Ovim procesom svjesne su da ne liječe prošlost, jer ona ostaje neizbrisiva, ali u zajedništvu, radu i razgovoru pronalaze način da s njom žive.
