Jutarnja rosa kasnog majskog dana tek se skidala sa drveća u dvorištu Hanke dok je krenula da pomuze kravu kako bi nahranila maloljetne sinove. Brzim koracima i pomalo vlažnih dimija od rose pokušavala je preći put od štale do kuće, nastojeći izbjeći komentare vojnika iz kamiona pored puta.
“Govorili su mi da dođem njima. Pitali imam li muškarca u kući i rekli su da će doći po mene. Psovali su mi sve što im je palo na pamet”, započinje priču Hanka, što nije njeno pravo ime.
Identitet Hanke Platforma za istraživačko novinarstvo štiti zbog stigme javnosti kojoj ona svjedoči duže od tri decenije nakon rata i retraumatizacije koju joj stvara svako ispitivanje o onome što je proživjela.
Dolaskom do kuće i nadom da je još jednom uspjela sigurno proći put koji joj je ledio krv u žilama, stigla je i vojska.
“Šutnuo je onu kantu s mlijekom, rekao neće ti ovo ni trebati, izvedi koga imaš u kući i u kamion”, priča ona.
U kamionu je bilo desetine žena i djece koju je poznavala iz sela, svi zabrinutih lica, uplakanih očiju i stisnutih ruku. Tješili su jedni druge pogledima, jer hrabrosti za riječi, priča Hanka, nisu imale.
“Dovode nas u taj logor, ubacuju unutra sve iz kamiona. Unutra je još bilo puno svijeta, nas je oko 400 bilo u nekom trenutku. I onda počinje moj horor, ja ne znam kako sam danas živa i kako pričam s vama”, kaže Hanka.
U logoru su, priča, dobijali pola kriške hljeba za hranu, što je uglavnom davala djeci jer su bila gladna. Njih su vojnici isprva koristili za rad, od kuhanja do čišćenja, što joj nije predstavljalo problem, jer je cijeli život radila.
“A onda su krenuli odvoditi žene, jednu po jednu. Neke se vrate, neke ne vrate. Ove kad dođu samo šute i gledaju u plafon, niko ništa ne govori, vidiš da nije dobro”, prisjeća se ona izvođenja žena iz logora.
Dani su joj trajali cijelu vječnost u strahu od prizivanja njenog imena i odvođenja u nepoznato kojeg se plašila više od smrti.
“Dolazi vojnik, znam ga ja iz sela pored našeg, proziva mene. Hodam za njim, a mrak mi pred oči pada, drhtim, pokušavam hodati i ostati pri svijesti. Ulazim u kuću, puna soba vojske. Kaže raspremite krevet doveo sam vam ženu, kome treba”, priča Hanka.
Uz prijetnje pištoljima i psovke, vojnici su prisiljavali Hanku da skine odjeću sa sebe. Pokušavajući se opirati muškim rukama, moleći da je upucaju, izgubila je svijest.
“Budim se ja, kaže jedan od njih, ja sam završio hajde ko će sad drugi. Meni i dalje mrak pred očima, ne osjećam tijelo, ne mogu progovoriti, stegla mi se vilica”, ispričala je Hanka.
Ona je jedna od desetine žena koje su silovane, premlaćivane i mučene u logoru Liplje pored Zvornika kojeg su srpske snage uspostavile 25. maja, a koji je oslobođen 2. juna 1992. godine. Kroz logor je prošlo više od 400 osoba, od kojih su uglavnom bili žene i maloljetna djeca.
Za silovanje tri žene koje su nezakonito zatočene u kućama u Liplju, Sud Bosne i Hercegovine je 2025. godine osudio bivšeg pripadnika jedinice "Bijeli orlovi" Borislava Gligorevića, zvanog Beba, na deset godina zatvora za zločin protiv čovječnosti.
Rade Grujić je proglašen krivim da je u svojstvu pripadnika čete “Snagovo” Teritorijalne odbrane Zvornik, silovao ženu bošnjačke nacionalnosti u Liplju, čime je osuđen na šest godina zatvora, te usvojen imovinskopravni zahtjev kojim je optuženi obavezan da oštećenoj isplati 10.000 KM.
Ovakve presude Hanka ne smatra dovoljnim, jer je broj silovanih žena puno veći, kao i broj muškaraca koji su počinili jedan od najstrašnijih zločina.
“Deset godina je ništa za njih, oni će izaći nakon šest godina i opet se smijati ženama u lice kad prođu pored. To je strašno s čim mi živimo 30 godina, a kako ti ljudi prolaze, još je većina pobjegla u Srbiju”, kaže ona.
Pokušavajući prepričati posljedice koje osjeća danas dok se jedva samostalno kreće, Hanka kaže da je i dalje boli svaki dio tijela kojeg su joj udarali u logoru i ispred njene kuće.
“Izveli me da uzmu zlato i pare, odveli gore ispred kuće. Ja govorim da nemam ništa, oni udaraju i traže, pa udara čizmom, pa glavom od zid, uzme neku šipku pa i njom udara preko leđa, preko ruku”, prepričava ona premlaćivanja iz zarobljeništva.
Ulaskom u kuću Hanka zatiče razbacane stvari i polomljen namještaj. Pokušavajući objasniti vojnicima da je neko opljačkao kuću i da nema šta da im da, nasilje se samo pogoršalo.
“Krenuli su me udarati, bacati po podu, šutati. Onda me jedan uzeo i bacio na stepenice, ja sam samo osjetila neku vrelinu kroz tijelo i izgubila sam svijest. Kad sam došla sebi govori on, izgleda da te nisam dovoljno udarao, bolje reci gdje držiš pare”, priča ona.
Nakon nekoliko sati premlaćivanja Hanku su odveli u jednu od kuća u kojoj su držali zarobljene žene i naredili da joj se stavljaju oblozi na uboje. Opisujući kako nije mogla doći do daha od bolova u grudima, Hanka kaže kako su je ušuškali na nekoliko jastuka i previjali cijelu noć oblozima.
“Taj vojnik što je naredio da mi stavljaju obloge, on je mene odveo u kuću da me siluju. Znam ga dolazio nama u kuću, iz drugog je sela. Pa ako mi je htio pomoći što me dao u ruke njima”, priča Hanka objašnjavajući da je vojnik cijelu noć dolazio i provjeravao da li joj se mijenjaju oblozi.
Nakon desetak dana zarobljeništva u kojem je izgubila nadu, snagu i volju za životom, logor je raspušten, a zarobljenici odvedeni u selo iznad na sigurnu teritoriju gdje se Hanka oporavljala sedmicama.
“Stavljali su mi kožice od ovce, meleme, krompir, čičkov korijen, ulja, nema šta mi nisu stavljali samo da stanem na noge. Ja nisam mogla ustati od uboja. Pričali su u mom selu ženama da bježe da ih ne stigne ono što su meni uredili”, priča ona kroz suze.
Godinu dana nakon rata, Hanka je imala prvu operaciju zbog premlaćivanja, a godinama poslije, živi posljedice ratnih zločina nastojeći kroz pravo civilne žrtve rata ostvariti banjsku rehabilitaciju i bar malo zaliječiti bol koju svakodnevno osjeća u kretanju.
Međutim, uprkos Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji Bosne i Hercegovine koji se primjenjuje duže od dvije godine, a koji omogućava i pravo na banjsko liječenje, Hanka nailazi na sistemske prepreke.
“Kaže meni doktorica, idi eto u banju ako sebi možeš platiti”, kaže ona ogorčeno, objašnjavajući da je niko ne želi slušati dok objašnjava da ima pravo na to kao civilna žrtva rata, a da bez uputnice njene doktorice, sama ne može pokrenuti proceduru.
Hanka danas živi od naknade koju prima kao civilna žrtva rata, a koja joj nije dovoljna niti za plaćanje komunalnih usluga i lijekova. Za banju, kaže, ne može ni uštedjeti, dok strahuje da se od bolova uskoro neće moći samostalno kretati.
Ovaj tekst je nastao u saradnji Platforme za istraživačko novinarstvo i Udruženja građana “Vive žene”, u povodu Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja. Aktivnost je dio projekta „Osnaživanje glasova žena koje su preživjele ratno, seksualno i rodno zasnovano nasilje na zapadnom Balkanu - Za kulturu prepoznavanja i pomirenja“ - faza II, koji se realizuje uz podršku medica mondiale i Engagement Global (EG) iz fonda Federalnog Ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj Savezne Republike Njemačke (BMZ).
