Tužilaštvo Tuzlanskog kantona je od augusta prošle do augusta ove godine imalo ukupno devet krivičnih prijava i formiranih predmeta za krivično djelo psihičko nasilje. U četiri predmeta u kojima je određen pritvor, psihičko nasilje je procesuirano u sticaju s drugim krivičnim djelima koja obuhvataju spolno uznemiravanje, uhođenje i ugrožavanje sigurnosti, nasilničko ponašanje, te prinudu.
Vezanje psihičkog nasilja uz druga krivičnih djela kroz sudsku praksu ukazuje na težu dokazivost ili izbjegavanje dokazivanja samo jednog oblika nasilja zbog otežavajućih faktora u dokazima. Pravna savjetnica u Fondaciji Udružene Žene Banja Luka Magdalena Prišić objašnjava da nije nemoguće dokazati psihičko nasilje pred sudom, iako često nema vidljiv materijalni trag kao fizičko nasilje.
“Psihičko nasilje se najčešće odvija u privatnom prostoru, bez prisustva drugih osoba, pa često postoji samo iskaz žrtve, ali nema svjedoka ni drugih materijalnih dokaza kojima bi se taj iskaz dodatno potkrijepio”, kaže Prišić objašnjavajući da uz adekvatno dokumentovanje i pravilnu procjenu svih dostupnih dokaza, ono se može procesuirati.
Ona dodaje da je važno da se dokazi sagledavaju u njihovoj ukupnosti i da se ne posmatra samo jedan izolovani događaj, već obrazac ponašanja i njegov kontinuitet.
“Pored vjerodostojnog i detaljnog iskaza žrtve, u zavisnosti od konkretnog slučaja, mogu biti značajni nalazi i mišljenja psihologa i psihijatra, odnosno psihološko ili psihijatrijsko vještačenje, svjedočenja drugih osoba koje imaju saznanja o nasilju, kao i poruke, elektronska komunikacija i drugi zakonito pribavljeni dokazi”, kaže ona.
Uvođenje psihičkog nasilja kao zasebnog krivičnog djela stručnjaci su smatrali značajnim iskorakom, ali sada strahuju da njegova primjena u praksi ostaje izazovna. Jedno od mogućih objašnjenja takve prakse može biti poteškoća dokazivanja psihičkog nasilja.
Pored žrtve lično, psihičko nasilje mogu prijaviti i stručna lica koja rade sa žrtvama, što je bio slučaj sa korisnicom usluga sigurne kuće u Tuzli čija je doktorica prepoznala nasilje i prijavila ga nadležnim institucijama. Uprkos izostanku reakcije na prijavu, nakon intervencije uposlenice sigurne kuće, prema policiji i tužilaštvu, desila se promjena u pristupu i razumijevanju nasilja.
“Nakon insistiranja i predočavanja stanja u kojem se žrtva nalazi, razočarenja i straha, jer je prijavila nasilje a ‘ne vjeruju joj’, tužiteljica je obavila razgovor sa žrtvom, nakon čega je dobila potpuno drugi osjećaj prema žrtvi i povjerovala da je zaista preživjela sve to što je navodila”, kazala je Danijela Huremović, voditeljica sigurne kuće u Tuzli.
I u predmetima u kojima je istraga u toku, iz Tužilaštva TK je za Platformu za istraživačko novinarstvo potvrđeno da se radi uglavnom o psihičkom nasilju prema članovima porodice ili bliskim osobama uz druga krivična djela.
“U ovim slučajevima većinom nisu korištene informaciono-komunikacione tehnologije u radnjama koje se vezuju za prijave, nego se radi o ponašanjima koja imaju ove elemente, ali se vezuju za još neka djela poput nasilja u porodici ili ugrožavanja sigurnosti”, kazao je Admir Arnautović, glasnogovornik Tužilaštva Tuzlanskog kantona.
Psihičko nasilje se često pojavljuje u oblicima koje je teško dokumentovati, objašnjava Huremović, dok nasilnici istovremeno pronalaze načine da svoje ponašanje prikriju ili ga predstave kao uobičajen partnerski konflikt što dodatno utiče kako na odluku žrtve da prijavi, tako i na odgovor pravosudnih institucija.
“To još dodatno otežava prijavljivanje. Također, mogu biti obeshrabrene ako pri samoj prijavi ne dobiju adekvatne informacije, već imaju osjećaj da nasilje neće biti procesuirano jer nema dovoljno dokaza”, kaže Huremović.
Žrtve ne znaju da se psihičko nasilje može prijaviti
Psihičko ili psihološko nasilje obuhvata radnje i ponašanja kojima jedna osoba čini da se druga osoba osjeća manje vrijednom, ovisnom o toj osobi, nedovoljno sposobnom, slabom u raznim životnim aspektima, nastojeći tim ponašanjem steći kontrolu nad njom.
“Psihičko nasilje se može manifestirati kroz negativne komentare usmjerene na ličnost osobe, konstantne kritike, pritužbe na razne stvari-ponašanje žrtve, njene potrebe, želje, navike, namjere, nazivanje pogrdnim imenima, optuživanje žrtve za stvari koje žrtva nije izgovorila, negiranje da se zlostavljanje događa, ignorisanje i emocionalno odbacivanje druge osobe”, kazao je Elmir Ibralić, psihoterapeut u Udruženju Vive žene Tuzla.
Stručnjaci upozoravaju da psihičko nasilje u velikom broju slučajeva prethodi fizičkom nasilju, da ograničava slobodu kretanja i funkcionisanje, te da može naštetiti zdravlju žrtve, ali da ga one često ne prepoznaju kao oblik nasilja.
“Često navode: ‘Ali, on mene nije udario, samo stalno galami, psuje, prijeti mi, smeta mu ako odem kod roditelja. Nikada ne znam kada će eksplodirati, šta god da uradim, njemu to bude razlog da se razbjesni’”, pojašnjava Huremović na osnovu iskustava u radu sa žrtvama u Sigurnoj kući.
Psihičko nasilje može imati ozbiljne posljedice na žrtvu, a manifestuje se niskim samopouzdanjem i samopoštovanjem, negativnom slikom o sebi, pasivnošću, manjkom energije i odustajanjem od svojih želja i potreba.
“Osobe koje su žrtve psihičkog nasilja mogu razviti različite simptome, uključujući anksioznost, depresiju, poremećaje spavanja, lošu koncentraciju i funkcionisanje u svakodnevnom životu, kao i u radnom okruženju pa sve do simptoma PTSP-a i suicidalnih misli, te raznih vrsta zavisničkih ponašanja u vidu ovisnosti o alkoholu, psihoaktivnim supstancama, ovisnosti o hrani, nikotinskim proizvodima i slično”, kaže Ibralić.
On dodaje da osobe koje su isključivo žrtve psihičkog nasilja često mogu zanemarivati svoje simptome smatrajući da je nasilje samo ono fizičko, čime se dovode u zabludu i ostaju u dugotrajnim odnosima koji polako urušavaju njihovu ličnost i dostojanstvo a da toga nisu u potpunosti svjesni.
“Kontinuirano ponižavanje, zastrašivanje, kontrolisanje i uznemiravanje nisu ‘privatni’ sukobi, a niti normalna stvar-neprijatna komunikacija, nego jesu krivično djelo. Mnogo klijenata mi dolazi sa idejom da psihološko nasilje jeste samo normalna svakodnevnica ili da se radi o nesporazumu u toku komunikacije”, dodaje Admir Adilović, psihoterapeut i direktor Tuzlanskog otvorenog centra.
Povjerenje se gradi kroz kvalitetnu sudsku praksu
Za efikasniju zaštitu žrtava neophodni su veća senzibilizacija institucija, dosljednija primjena zakona i razvoj sudske prakse koja će omogućiti lakše prepoznavanje i dokazivanje ovog oblika nasilja, smatraju stručnjaci.
“Sama kriminalizacija donosi mnogo i daje potvrdu žrtvama da ono što doživljavaju jeste nasilje i da imaju pravo tražiti zaštitu. Međutim, povjerenje u institucije neće biti izgrađeno samo na osnovu postojanja zakonske norme, nego načinom na koji se bude postupalo po ovakvim prijavama”, kaže Adilović.
Tuzlanski otvoreni centar, kako kaže, do sada nije podnosio prijave po osnovu ove pravne kvalifikacije, iako im se žrtve nerijetko obraćaju za pomoć. Kada im se obrati žrtva nasilja, oni im pružaju sve relevantne informacije te savjetuju obaveznu prijavu.
“Ali naša uloga tu vrlo često staje, jer bez izričitog pristanka žrtve nema adekvatne prijave. Bitno je naglasiti da su za samu kvalifikaciju slučaja i djela nadležni su policija, tužilaštvo i sudstvo. Odgovornost za prijavu po ovoj ili drugoj klasifikaciji ne smije biti na nevladinim organizacijama ili žrtvama, to je posao nadležnih institucija, a naše je da samo podsjećamo na postojeće mehanizme i da ih koristimo”, kaže on.
Izmjenama Krivičnog zakona FBiH 2025. godine, psihičko nasilje je postalo zasebno krivično djelo kojim se kažnjava kaznom zatvora do godinu dana onaj ko zlostavlja drugog ili prema njemu postupa na način kojim se vrijeđa ljudsko dostojanstvo i time naruši njegov psihički integritet. Kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina propisana je za one koji ovo djelo učine prema djetetu, prema osobi posebno ranjivoj zbog teže tjelesne ili duševne smetnje, ukoliko učine iz mržnje ili putem informaciono - komunikacijske tehnologije.
Konkretni efekti zakonskih izmjena, smatraju stručnjaci, bit će vidljivi tek kada javnost bude dovoljno informisana o tome kome i na koji način može prijaviti psihičko nasilje, kada institucije svaku prijavu budu razmatrale ozbiljno i pravovremeno, kada budu prikupljani svi relevantni dokazi, te kada postupci budu rezultirali djelotvornim mjerama zaštite žrtava i odgovarajućim sankcijama za počinioce.
“Potrebne su i dodatne edukacije policijskih službenika, tužilaštva i sudstva, centara za socijalni rad, psihoterapeuta, ljekara i svih drugih profesionalaca koji dolaze u direktan kontakt sa žrtvama”, dodaje Adilović.
Osim edukacije i dosljednije primjene zakona, postoji prostor i za njegovo dodatno preciziranje. Jasnije definisanje radnji koje predstavljaju psihičko nasilje, ističu, moglo bi doprinijeti ujednačenijem postupanju institucija i lakšem prepoznavanju ovog oblika nasilja u praksi.
“Bilo bi dobro da je definisano i koje su to radnje psihičkog nasilja, kojima se vrijeđa ljudsko dostojanstvo i time narušava psihički integritet osobe. Za one koji treba da provode zakon i pruže zaštitu žrtvi, ova bi ova jasnoća termina moguće bi bila od velike koristi za prepoznavanje psihičkog nasilja”, zaključuje Huremović.
Kada osoba posumnja da je žrtva psihičkog nasilja, postoje obrasci koji mogu poslužiti kao dokazi, navodi Adilović, objašnjavajući da nisu ograničeni na poruke, elektronsku poštu, pretjerane pozive, objave i komunikaciju putem društvenih mreža, snimke poziva kada su zakonito dostupni, iskaze svjedoka, ranije prijave institucijama, medicinska i psihološka dokumentacija, te drugi podaci koji ukazuju na kontinuitet ponašanja i njegove posljedice.
“Jako je bitno ovdje napomenuti da žrtva ima pravo priložiti svu medicinsku dokumentaciju koja može uključivati i mišljenja neuropsihijatra, psihoterapeuta ili psihologa, a koja je relevantna za dokazivanje posljedica”, zaključuje Adilović.
