Više od tri decenije nakon granatiranja tuzlanske Kapije, u kojem je 25. maja 1995. godine ubijena 71 mlada osoba, a više od 200 ranjeno, dezinformacije o ovom zločinu i dalje se pojavljuju u javnom prostoru, uprkos sudski utvrđenim činjenicama i presuđenoj odgovornosti Novaka Đukića.
Različiti narativi koji negiraju odgovornost, osporavaju način izvršenja ili relativiziraju broj žrtava šire se u medijima, društvenim mrežama i javnim istupima zvaničnika u regionu, što otežava suočavanje s prošlošću, a mlade koji tek uče o historiji odvraća od činjenica i iskorištava za političku propagandu.
Zato vam uoči 31. godišnjice zločina na Kapiji u Tuzli donosimo najčešće dezinformacije o masakru u kojem je ubijena mladost i činjenice kojima se možete boriti protiv lažnih narativa.
Zločin na kapiji režiran, granata nije ispaljena sa Ozrena
Jedna od najčešćih dezinformacija koje se dijele o zločinu na Kapiji u Tuzli zasniva se na navodnom ekspertskom izvještaju “Diverzija na tuzlanskom trgu kapija”, čiji je izdavač Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih civila Republike Srpske, a koji tvrdi da je zločin na kapiji isceniran i unaprijed osmišljen.
U ovom izvještaju se tvrdi da se 27 žrtava sa Tuzlanske kapije moglo označiti kao „potencijalni bombaši samoubice“ koji su nastradali prilikom detoniranja sedam različitih eksplozivnih naprava.
Izvještaj negira zločin, pa i odgovornost Vojske Republike Srpske, njenih komadanata i činjenicu da je granata ispaljena sa srpskih položaja, tvrdeći da je eksplozija bila unaprijed osmišljena i planirana.
Dezinfromacije se uvijek kreiraju u svrhu zarade novca ili uticanja na političke stavove društva kaže urednik Raksrinkavanja Emir Zulejhić, dodajući da širenje dezinformacija zbpg nedostatku provjere prilikom dijeljenja može biti iz neznanja, ali da potencijalno donosi zaradu. On objašnjava da je zbog njihovog uticaja važno provjeravati kako izvor, tako i samu informaciju.
„Čak i ako postoje dokazi za neku priču, ukoliko nam je ta priča važna i ukoliko može odrediti naše ponašanje ili stavove, i same dokaze bi trebali provjeriti i biti sigurni da su tačni i autentični“, kazao je on objašnjavajući da se informacije mogu provjereriti na internetu ili preko platformi za provjeru činjenica.
Istraživački novinar Detektora specijaliziran za dezinformacije Irvin Pekmez objašnjava da je negiranje ratnih zločina, od Kapije do genocida u Srebrenici, dio sveprisutnog sistematskog procesa koji traje već 30 godina i koji, uz određene fluktuacije, ima kontinuirani rast i sve veću ulogu.
„On zato, posljedično, obuhvata sve više grana društva u kojem se ti događaji negiraju ili umanjuju, od obrazovanja, preko medija, do zvaničnog stava institucija i nositelja funkcija“, kazao je Pekmez.
Da masakr na Kapiji nije isceniran potvrdio je Sud BiH presudom Novaku Đukiću u kojoj je balističkim vještačenjem ugla pod kojim je granta pala, rasporeda gelera i oštećenja mjesta eksplozicije, te karakteristika ispaljenog projektila utvrđeno da je ispaljena sa područja planine Ozren koja je bila pod kontrolom Vojske Republike Srpske, odnosno Taktičke grupe Ozren kojom je komantovao osuđeni Đukić.
Ovom presudom Đukić je osuđen da je kao komandant izdao naređenje za artiljerijsko djelovanje prema Tuzli, iako nije postojao vojni cilj na lokaciji Kapije, čime je svjesno izložio civile opasnosti po smrt.
Broj žrtava je manji
Navodi o broju žrtava nastradalih na Kapiji u kojima se ne spominje precizan broj ubijenih zastupljeni su u većini dezinformacijskih tekstova o ovom zločinu što dovodi do relativiziranja zločina i umanjivanja broja ubijenih osoba.
Nasuprot lažnim brojevima nastradalih osoba na kapiji značajno je prisutan i način izvještavanja u kojima se brojevi u potpunosti izostavljaju, a gdje se navodi da je više osoba poginulo ili veći broj mladih nastadao. Takav pristup umanjuje razmjere tragedije i dehumanizira žrtve, jer se gubi konkretna težina događaja i zanemaruju sudski utvrđene činjenice.
U ekstremnijim primjerima revizionizma kod prorežimskih medija primjetna je formulacija uz termin „navodne“ što dovodi u pitanje broj žrtava koji je sudski utvrđen, čime se širi prostor za negiranje zločina.
Širenje dezinformacija se događa u taktu, orkestrirano i ciljano, objašnjava Pekmez, dodajući da se koriste svi dostupni medijski kanali, državni mediji, privatni mediji pod kontrolom vlasti.
„Val dezinformacija se često upotpunjuje i kopira između grupa medija koje kontrolišu različiti politički aparati, a rezultat je identična tvrdnja na ruskim, srbijanskim i medijima u Republici Srpskoj“, objašnjava on.
Dezinformacije objavljene u medijima se poslije šire kroz zvanične stavove političkih funkcionera gdje često i ne iziskuje objašnjenje već se smatra opštim znanjem, objašnjava Pekmez.
Presudom Suda BiH je utvrđeno da je na Kapiji ubijena najmanje 71 mlada osoba, dok je povrijeđeno više od 200 osoba.
Đukića je Sud BiH osudio na 20 godina zatvora 2014. godine, čime je proglašen krivim da je izdao naredbu za granatiranje tuzlanske Kapije 25. maja 1995. godine. On do danas nije otišao na izdržavanje kazne, jer je otišao na liječenje u Srbiju, gdje mu se godinama odgađaja suđenje zbog nedostatka političke volje da se procesuira u Srbiji.
Ministarstvo odbrane Srbije je 2020. godine bilo domaćin predstavljanja knjige u kojoj se tvrdi da Vojska Republike Srpske nije granatirala grad, nego da je zločin isceniran unaprijed postavljenom eksplozivnom napravom.
Dezinformaciju je lako razlikovati od narativa koji je zastupljen u javnosti, kaže Zulejhić. On objašnjava da nju čine informacije o događaju, dok je narativ skup informacija i dezinformacija tematski povezanih u jednu širu priču koja može izazvati posljedice poput ekonomskih, zdravstvenih ali i društveno socijalnih kojih je javnost najmanje svjesna.
„Mnoge životne odluke donosimo na osnovu informacija iz medija i sa društvenih mreža, poput onih za koga ćemo glasati na izborima, šta ćemo misliti o drugim religijama, nacijama, rasama, seksualnim opredjeljenjima i slično“, kazao je on.
Zulejhić objašnjava da je javnost najmanje svjesna takvih posljedica dezinformacija jer su rijetko vidljive i prepoznatljive na prvu.
„Ukoliko su informacije na osnovu kojih donosimo takve dijelom nesvjesne odluke "uprljane" netačnim informacijama, i naši stavovi i naše ponašanje će biti zasnovano na lažima i samim time pogrešno“, zaključio je on.
Presuda je protiv srpskog naroda
Jedan od najistaknutijih političkih lidera, predsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, Milorad Dodik podržao je ranije bivšeg generala Vojske RS-a Novaka Đukića, tvrdeći da je potpuno uvjeren u njegovu nevinost objašnjavajući da je u pitanju bilo političko suđenje.
"Zar u te sudove BiH treba imati povjerenja, pa svaki dan se neko oslobađa? To znači da je bilo sistemtski pristup da se Srbi zatvore po strožim zakonima i da se eliminira i pravo i pravda u svakom pogledu", kazao je Dodik nakon presude Đukiću.
Ovakvim narativima nastoji se relativizirati pojedinačna odgovornost, a presuda predstaviti kao dio šireg obrasca narativa presude srpskom narodu, čime se fokus pomjera sa individualne krivice na kolektivni identitet.
Taj narativ često je prisutan u medijima bliskim vlastima u Republici Srpskoj, ali i u susjednoj Srbiji, krenuvši od javnih servisa ili državnih i entitetskih medijskih agencija čiji se sadržaji prenose i u manjim medijima.
Političari posežu za tom metodom jer je to jedna od najučinkovitijih strategija za očuvanje moći i kontrole nad narativom, posebno u postkonfliktnim društvima poput Bosne i Hercegovine. Njom se se neutralizira individualna odgovornost, mobilizuje biračko tijelo i vrši kontrola prošlosti i interpretacije rata.
Pekmez objašnjava da je takva reakcija pripisivanja odgovornosti na cjelokupan narod postao refleks u borbi protiv prihvatanja činjenica i suočavanja s prošlošću.
„Odbacivanjem činjenica stvara se politički koristan osjećaj zajedništva nauštrb zacjeljenja društva, reprodukuje se stav o pravednoj vojsci umjesto suočavanja sa neprijatnim činjenicama, dobija se opravdanje za sve događaje '90-ih i odašilje se poruka opreza na uvijek prisutnog vječnog neprijatelja koji 'mrzi cijeli narod“.
On dodaje da se dezinformacije ne tiču samo suprotnih tvrdnji i negiranja činjenica nego i ignorisanja svjedočanstava i priznanja krivice samih počinitelja zločina.
Pekmez ističe važnost rastapanja dezinformacija koje se kose sa činjenicama i kontinuitet organizacija i medijima koji rade na tome više nego ranije.
„S druge strane, puno je lakše plasirati dezinformaciju nego je raskrinkati jer njeno rasklapanje zahtijeva vrijeme. Dok se jedna detaljno raskrinka, plasirano je novih pet“, zaključuje Pekmez.
