Kada je diplomirao geografiju 2008. godine, Elvir Ćorhodžić se nadao zaposlenju u obrazovanju i prenošenju znanja. Umjesto podrške sistema, dočekalo ga je pet godina izlaženja na svaki oglas za posao u Tuzlanskom kantonu, konkursnih procedura i borbe za pravo na posao.
„To je jedna psihička tortura koju je teško opisati. Hajde što to zahtjeva fizički napor, jer vi non stop idete od ustanove do ustanove, iako sam ja imao u ovih 12 godina nekoliko težih operacija pa izgledam funkcionalno, ali to je psihofizički napor jer znate šta ćete čuti, šta će vam reći“ započinje svoju priču Elvir za Platformu za istraživačko novinarstvo (PIN).
On ima cerebralnu paralizu i kao osoba sa invaliditetom, vjerovao je da će dočekati svoju priliku zbog zakonskih odredbi koje nalažu zaposlenje ovim osobama u javnim ustanovama. Nakon pet godina pokušaja i desetina konkursa, Elvir potrebu za poslom mijenja odlukom da kroz nevladin sektor mijenja sistem.
„Ta borba je trajala dok ja nisam odustao. Rekao sam sebi da mogu pokušavati, ali vrijeme prolazi, mogao sam doživjeti nervni slom i izgubiti godine, pa sam ja odlučio da usmjerim energiju u rad u nevladinom sektoru gdje sam imao podršku“, kazao je on.
Ana Kotur Erkić, pravnica, novinarka i jedna od najaktivnijih zagovaračica prava osoba s invaliditetom objašnjava da problem zaposlenja kreće od dubinskog nerazumijevanja Zakona o zapošljavanju osoba s invaliditetom.
„Mi nemamo nijedan mehanizam koji će javni sektor natjerati da dobrano obrazloži zašto nije zaposlio osobu s invaliditetom, pri tome javni sektor koristi mehanizam jednakih rezultata, a ne jednakih uslova pri zapošljavanju, jer mi svi moramo da ispunimo minimum traženih uslova radnog mjesta a ne da budemo u jednakim rezultatima, i u tom slučaju jasna je diskriminacija osoba s invaliditetom”, objašnjava ona.
Ona dodaje da su osobe s invaliditetom prepuštene sebi i odluci da se odreknu radne sposobnosti zbog socijalne naknade ili prolaze trnovitim putem poput Elvira.
Elvir godinama poslije kroz Savez građana oboljelih od Poliomyelitisa, cerebralne paralize, paraplegije, povreda mozga i kičmene moždine TK kojeg je osnovao, pokušava promijeniti praksu i poboljšati uslove za osobe sa invaliditetom. Tako se nakon nekoliko godina truda kroz Mrežu udruženja “Moje pravo”, čiji je dio i njegov Savez uspio izboriti za tematsku sjednicu Skupštine Tuzlanskog kantona za koju je predloženo sedam zaključaka usmjerenih na unapređenje položaja osoba s invaliditetom, djece s poteškoćama u razvoju, te osoba oboljelih od teških i rijetkih bolesti.
Jedan od prijedloga fokusiran je na unapređenje zapošljavanja osoba s invaliditetom. Od Vlade TK, Ministarstva za rad i Službe za zapošljavanje traže da izrade programe koji bi osigurali kontinuitet zaposlenosti nakon isteka poticaja koje dodjeljuje Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
„Da taj fond ne postoji, zapošljavanje osoba s invaliditetom bi bilo svedeno na koncept statističke greške, skoro da ne bi postojalo. Ali sam fond ima dosta poteškoća, prije svega zato što prema aktuelnom zakonu fond je taj kojem se uplaćuju posebni doprinosi“, kazao je Elvir.
On objašnjava da mnoge kompanije i ustanove ne uplaćuju redovno ili nikako taj doprinos fondu zbog čega je njegov opstanak upitan. S druge strane, upozorava i na nedostatak kontinuiteta nakon zaposlenja preko fonda.
„Posebno je to alarmantno kad je u pitanju zapošljavanje pri općim uslovima, jer svaka firma koja zaposli osobu s invaliditetom, nakon što istekne period novčanog stimulansa, nakon što taj subjekat pošalje pravanje fondu, tad osobu odjave. Ta osoba prema pravilniku fonda mora čekati 24 odnosno 36 mjeseci da neki poslodavac ima pravo tražiti novčani stimulans da ga zaposli“, objasnio je on.
Ovom inicijativom se, na posebnoj tematskoj sjednici Skupštine TK zakaznoj za 10. juni, traži i uvođenje sistema radnih asistenata te posebnih programa radne okupacije i radne terapije za osobe koje ne mogu ostvariti dovoljan radni učinak za redovno zaposlenje.
Zdravstvene ustanove bez specijaliziranog osoblja
Jedan od ključnih zahtjeva usmjeren je na rješavanje problema nedostatka neuropedijatara i dječijih neuropsihijatara u Univerzitetskom kliničkom centru (UKC) Tuzla. Predlaže se hitno osiguravanje stručnog kadra kroz preraspodjelu, angažman stručnjaka iz drugih ustanova ili nova zapošljavanja, te planiranje trajnog rješenja u naredne dvije godine. Kao razlog navode se duge liste čekanja i otežan pristup dijagnostici i terapijama za djecu s neurološkim i razvojnim poteškoćama.
„Čekaju se sigurno po tri mjeseca, četiri. Zna trajati i godina da se čeka na kontrolni pregled“, kaže Vahidin Nurikić, otac dječaka s invaliditetom i član udruženja „Moje pravo“.
On duga čekanja na preglede ili kontrole smatra pogubnim za razvoj djece.
„To čekanje znači ako dođe do neke promjene stanja kod djece, a što se može desiti u svakom momentu kad su u pitanju neurorazvojne poteškoće, autizam, pogotovo ako ima pridružena neka oboljenja tipa epilepsije, u svakom momentu može doći do promjene stanja gdje treba netko hitno da reaguje“, kazao je on.
UKC Tuzla je, priča Nurikić imao uposlene neuropsihijatre i neuropedijatre, ali su zbog ličnih prilika napustili klinički centar i otišli u druge ustanove. Zbog toga, neki od roditelja plaćaju privatno preglede kako bi nadomjestili potrebu za razvojem djece, koja mora imati kontinuitet.
Problemi u zdravstvenom sistemu za osobe s poteškoćama u razvoju predstavljaju najveći rizik za roditelje, kaže Nurikić, objašnjavajući da se jedan od prijedloga upućen Skupštini TK odnosi i na unapređenje sistema ranog rasta i razvoja djece.
„Od Ministarstva zdravstva i Zavoda za javno zdravstvo traži se analiza kapaciteta centara za rani rast i razvoj u Tuzli, Gračanici, Gradačcu i Živinicama, kako bi oni tokom 2027. godine mogli raditi punim kapacitetom“, navodi se u inicijativi upućenoj Skupštini.
Osim toga, zahtijeva se uspostavljanje sistema refundiranja troškova edukacijsko-rehabilitacijskih tretmana koje roditelji trenutno sami finansiraju zbog nedostatka odgovarajućih usluga u javnom sistemu, poput ABA terapije, o čemu je PIN ranije pisao.
„Kad roditelj uoči problem sa djetetom, neko odstupanje u razvoju, prvo se obrati Domu zdravlja i pedijatru, a on ako uoči nešto, nema gdje uputiti. Zato tražimo Centre za rani razvoj da bi tu bila urađena jedna kvalitetna opservacija od par mjeseci i da se utvrdi kakva je poteškoća kod djeteta“, kazao je Nurikić.
On objašnjava da već postoje centri u nekoliko gradova Tuzlanskog kantona, ali da nisu kapacitirani stručnim kadrom koji bi mogao odgovoriti na potrebe djece sa invaliditetom.
Koristeći se tradicionalističkim pristupom, a ne savremenim metodama, sistem ne ulaže trud u prepoznavanje afiniteta osoba s poteškoćama u razvoju ili invaliditetom, objašnjava Kotur Erkić, dok zapuštanjem ulaganja u rani razvoj djece društvo dugoročno snosi posljedice
„Sve ono što se propusti u ranom djetinjstvu vrati se višestruko teže kroz proces starenja“, kaže Kotur Erkić.
Ona objašnjava da država gubi desetine i stotine hiljada maraka ne zapošljavajući osobe s invaliditetom i intelektualnim poteškoćama, naročito kroz neiskorištavanje radne snage u pomoćnim i jednostavnim zanimanjima u kojima ih najčešće i nedostaje.
"Čitava zajednica se više oslonila na veću mogućnost osobe s invaliditetom da se uklopi u kalup odnosno da odgovori tipičnim radnim zadacima, nego na sistemski pristup prepoznavanju, mapiranju, i u krajnjem slučaju stvaranju novih šansi za osobe s invaliditetom odnosno na kvalitetan odnos prema razvojnom procesu kao takvom“, kazala je ona objašnjavajući da bi takav proces bio moguć i kroz ranu podršku u razvoju djece.
Dodatnu potrebu kroz zdravstveni sistem, Nurikić vidi i u potrebi za osnivanjem Javne ustanove za profesionalnu rehabilitaciju osoba sa invaliditetom, što je jedan od prijedloga upućenog Skupštini TK.
Takva ustanova bi omogućila procjenu radnih sposobnosti, profesionalno savjetovanje, prekvalifikaciju i dokvalifikaciju, te bolju pripremu osoba s invaliditetom za tržište rada, navodi se u obrazloženju inicijative, objašnjavajući da na području TK ne postoji dovoljno razvijen sistem podrške profesionalnoj rehabilitaciji, što direktno utiče na nisku zaposlenost ove populacije.
Zahtjevom na donošenje kantonalnih propisa koji bi omogućili ostvarivanje prava na ličnog asistenta za osobe s invaliditetom, predlagači naglašavaju da bi lična asistencija trebala biti sistemski uređena i dostupna svima kojima je potrebna, a ne da zavisi od projektnih aktivnosti ili ograničenih budžetskih sredstava.
Predlagači traže donošenje novih ili izmjena postojećih pravilnika o odgoju i obrazovanju djece s posebnim obrazovnim potrebama u osnovnim i srednjim školama, s ciljem da se preciznije uredi oblast inkluzije, unaprijedi supervizija procesa i osigura kvalitetnija podrška učenicima s poteškoćama u razvoju.
„Lični asistenti trebali bi pružati podršku u svakodnevnim aktivnostima, kretanju, komunikaciji, administrativnim poslovima i društvenom uključivanju“, navodi se u inicijativi.
Iz dosadašnje prakse, Kotur Erkić objašnjava da se asistencija najčešće pružala osobama s fizičkim invaliditetom, dok su osobe s intelektualnim poteškoćama bile izostavljene.
„Ono što je poražavajuće jeste da se ne radi sistemski na ostvarivanju prava na ličnu asistenciju na način da ta asistencija bude stvarno prilagođena osobama s invaliditetom, korisnicima i ljudima koji upravljaju asistencijom“, kazala je ona.
Za kraj, predlagači traže formiranje stalnog radnog tijela Vlade TK koje bi najmanje četiri godine pratilo provođenje mjera iz dokumenta „Analiza prava i položaja djece i osoba sa invaliditetom sa prijedlogom mjera za poboljšanje stanja“ te realizaciju zaključaka usvojenih na tematskoj sjednici.
„U sastav tog tijela trebalo bi uključiti i predstavnike Mreže „Moje pravo“ TK kako bi se osiguralo kontinuirano praćenje i zagovaranje prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica“, navode u dokumentu.
Takav prijedlog Kotur Erkić smatra jednim od najvažnijih, jer je vidljiv u kratkom vremenskom periodu i daje uvid organizacijama od značaja u izvršene zahtjeve i nadzor nad obećanim aktivnostima.
“Mi imamo povlašteni krug koji najčešće klimne glavom na ono što institucije donesu kao svoj epohalni zaključak, a ustvari nije ni mrvica na terenu koja treba da odgovori onome što osobe s invaliditetom trebaju i na šta imamo pravo”, kazala je ona.
Predložene inicijative imaju za cilj stvaranje održivog sistema podrške koji obuhvata zapošljavanje, socijalne usluge, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje i institucionalno praćenje prava osoba s invaliditetom i djece s poteškoćama u razvoju na području Tuzlanskog kantona.
„Kanton je prošle godine za smještaj u socijalne ustanove kao Pazarić, Duje i slični izdvojili šest i po miliona iz budžeta, a ove godine osam i po miliona. Toj djeci ako se ne pomogne u ranoj dobi, ti ćeš njega imati u Pazariću i plaćat ćeš posljedice, umjesto da si mu dao šansu neku u životu. Ti njemu nisi dao šansu“, poručio je Nurikić.
