Kada je Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji BiH stupio na snagu početkom 2024. godine, naišao je na odobravanja i pohvale zbog višeg standarda zaštite i proširenja prava žrtava. Međutim, prvi mjeseci primjene pokazali su nedostatke, a dvije godine poslije, žrtve i dalje nemaju prava zagarantovana zakonom.
Hanka je civilna žrtva rata zbog ratnih tortura i seksualnog nasilja koje je preživjela u proljeće 1992. godine kada je bila zarobljena u logoru Liplje, u blizini Zvornika. Deset dana zarobljeništva oduzelo joj je zdravlje i nadu.
“Dolazi vojnik, znam ga ja iz sela pored našeg, proziva mene. Hodam za njim, a mrak mi pred oči pada, drhtim, pokušavam hodati i ostati pri svijesti. Ulazim u kuću, puna soba vojske. Kaže ‘raspremite krevet doveo sam vam ženu, kome treba’”, kazala je Hanka, o čemu je Platforma za istraživačko novinarstvo ranije pisala.
Njen identitet PIN štiti zbog stigme javnosti kojoj ona svjedoči duže od tri decenije nakon rata.
Ona je u logoru Liplje silovana više puta, nakon čega je bila izložena ratnim torturama, zlostavljanju, premlaćivanju, fizičkom i verbalnom maltretiranju zbog kojih je sedmicama nakon oslobađanja liječena kako bi samostalno stala na noge i othranila sinove.
Nakon nekoliko operacija i terapijskih liječenja, Hanka i danas živi u bolovima i potrebi za rehabilitacijom koju joj garantuje i Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji Bosne i Hercegovine. Međutim, u postupku traženja prava na banjsko liječenje, Hanka nailazi na sistemske prepreke.
“Ja sam skupila nalaze i otišla doktorici da mi odobri da idem u banju, jer kad sam išla prije pet godina meni je to pomoglo da prohodam. Kaže meni doktorica, idi eto u banju ako sebi možeš platiti”, kaže ona objašnjavajući da nije dobila saglasnost porodičnog doktora uprkos evidenciji da je civilna žrtva rata i da ima prioritet pri odobrenju banjskog liječenja.
Hanka danas živi od naknade koju prima kao civilna žrtva rata, a koja joj nije dovoljna niti za plaćanje komunalnih usluga i lijekova. Za banju, kaže, ne može ni uštedjeti, dok strahuje da se od bolova uskoro neće moći samostalno kretati.
Udruženje građana Vive žene kontinuirano radi sa civilnim žrtvama rata kroz pružanje psihološke, pravne i rehabilitacijske podrške. Korisnice s kojima rade uglavnom prolaze poput Hanke.
“U razgovoru sa jednom grupom od 18 preživjelih, samo je jedna uspjela ostvariti ovo pravo, banjsko liječenje”, kazala je psihologinja Suzdina Bijedić dodajući da nemaju preciznu statistiku o ukupnom broju zahtjeva i odobrenja.
Na nepotpunu primjenu Zakona upozoravali su iz organizacije TRIAL International - Ured u Bosni i Hercegovini, navodeći da su prava civilnih žrtava rata u Federaciji BiH prema Zakonu uređena, ali da postoje značajne razlike između kantona.
“U praksi, zbog izostanka jasnog hijerarhijskog odnosa između Federacije i kantona, nastaje horizontalna fragmentacija sistema čime svaki kanton razvija vlastiti model implementacije. Banjsko liječenje spada u ovaj fragmentiran sistem čime neki kantoni adekvatno primjenjuju ovo pravo, za razliku od drugih”, navode iz TRIAL-a.
Kao jedan od većih problema iz TRIAL-a navode značajnu razliku kroz postojanje prava u nekim kantonima, dok u drugim ne postoje pravilnik niti sredstva.
Birokratske procedure iznad prava žrtve
Novi Zakon o zaštiti civilnih žrtava rata u Federaciji Bosne i Hercegovine donio je nekoliko značajnih promjena koje bi trebale unaprijediti položaj osoba koje su tokom rata pretrpjele fizičke i psihičke posljedice, ali i njihovih porodica.
Zakonom je proširen i obim prava koja civilne žrtve rata mogu ostvarivati, a pored mjesečnih novčanih primanja, predviđene su medicinska rehabilitacija, ortopedska pomagala, besplatna pravna pomoć, profesionalna rehabilitacija i prekvalifikacija, kao i prioritet pri zapošljavanju i stambenom zbrinjavanju. Iz Vive žene upozoravaju da pravo za civilne žrtve rata ostaje mrtvo slovo na papiru.
“Ostvaruju pravo isključivo na materijalna primanja, a ostala prava se ne provode u praksi”, kazala je Bijedić.
Ona objašnjava da prava priznata zakonom ostaju nedostupna, jer preživjeli ne znaju gdje se trebaju prijaviti, dok službenici u institucijama pružaju neujednačene ili pogrešne informacije.
“Medicinski stručnjaci ponekad obeshrabruju prijave, birokratske procedure ostaju retraumatizirajuće, a mehanizmi institucionalne odgovornosti su slabi”, kazala je ona dodajući da žene žrtve ratne torture i seksualnog nasilja ne ostvaruju pravo u praksi.
Pored medicinske rehabilitacije, Bijedić dodaje da se prava poput stambenog zbrinjavanja, kućne njege za starije preživjele, ekonomskog osnaživanja, podrške samozapošljavanju, psihosocijalnih usluga i dugoročne socijalne zaštite ne provode uopšte.
Novim zakonom posebna pažnja je posvećena preživjelim žrtvama seksualnog nasilja u ratu, koje su zakonom prepoznate kao zasebna kategorija korisnika. Osim novčanih naknada, predviđena su i prava na psihološku podršku, zdravstvenu zaštitu i rehabilitaciju. Hanka kao primjer takve žrtve, mjesecima ne ostvaruje pravo uprkos zakonskim odredbama.
“Ja ne mogu izdvojiti toliko da platim banju sama sebi, koliko god da znam da će mi pomoći ja te pare nemam. Meni su iz udruženja rekli da ja na osnovu ovog zakona mogu to dobiti, ali evo, izgleda da za nas žrtve nemaju para”, kazala je Hanka.
Iz Vive žena upozoravaju da ne postoje izdvojene budžetske linije za svrhu banjskog liječenja, te da su nejasne procedure prijava uz nedostatak informisanja i upućivanja preživjelih na način ostvarenja prava, gorući problemi za žene kojima je potreban ovaj način liječenja, a koje ne mogu same sebi priuštiti.
“Jedan puni pansion u banji Gradačac, sa svim uslugama medicinske rehabilitacije iznosi 110 KM, a prema našim saznanjima ukupno je oko 980 žena trenutno u BiH koje imaju status civilne žrtve rata”, kazala je Bijedić.
Unsko-sanski, Zeničko-dobojski i Bosansko-podrinjski kanton imaju zakone koji priznaju prava, navode iz TRIAL-a, dodajući da je operativnost ograničena zbog blanketnih normi i zavisnosti od budžetskih sredstava.
“Ako bismo govorili o najvidljivim odstupanjima, istaknuli bismo Hercegovačko-neretvanski, Kanton 10, Županija Zapadnohercegovačka i Posavski kanton koji pružaju minimalnu zaštitu ili prepuštaju prava općem sistemu socijalne zaštite čime se stvara neujednačen pristup pravima”, navode iz ove organizacije.
Posljedice sporosti sistema
Predstavnici udruženja koja okupljaju civilne žrtve rata godinama su ukazivali na potrebu donošenja jedinstvenog zakonskog rješenja koje bi osiguralo ravnopravniji pristup pravima na području cijele Federacije BiH. Novi zakon predstavlja korak u tom smjeru, iako prateći njegovu primjenu u praksi, organizacije upozoravaju na izazove s kojima se korisnici i dalje suočavaju, ali i posljedice koje na njih ostavlja.
“Većina ima poteškoće sa spavanjem, noćne more, velik broj njih ima suicidne misli, loše im je cjelokupno zdravstveno stanje, od hroničnih bolesti do malignih oboljenja, a većina još od rata redovno pije lijekove, a gotovo sve preživjele uzimaju psihofarmake”, objašnjava psihoterapeutkinja Bijedić.
Negativni odgovori institucija na zahtjeve za banjsko liječenje, poput onog koji je Hanka dobila, dodatno pogoršavaju njihovo psihofizičko stanje.
“Nakon odbijanja, gube vjeru u institucije, osjećaju se manje vrijedno, neprepoznato, diskriminisano, te odustaju od traženja svojih prava, povlače se, ponovno se retraumatiziraju”, kazala je ona.
Kako bi žrtve ostvarile zakonska prava, Bijedić kaže da je neophodno harmonizirati kantonalno zakonodavstvo sa federalnim zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata, te razviti i usvojiti potrebne podzakonske akte i operativne procedure kako bi prava s papira bila primjenjiva u praksi.
“Potrebno je i uspostaviti minimalne standarde implementacije u cijeloj FBiH, jasnije definisati kantonalne obaveze, integrisati psihosocijalnu podršku u sve programe rehabilitacije, obezbijediti trauma-osjetljive i informisane obuke za zdravstveno, rehabilitacijsko i administrativno osoblje, institucionalizirati monitoring, revizije i okvire odgovornosti”, poručila je ona.
U monitoringu provođenja Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata za period 2023–2025. godine, TRIAL International ističe potrebu za usklađivanjem kantonalnih propisa s federalnim zakonskim rješenjima kako bi se svim korisnicima osigurala jednaka zaštita, bez obzira na mjesto prebivališta. Posebno naglašavaju važnost donošenja posebnih kantonalnih propisa i jasnih procedura koje bi omogućile dosljednu i efikasnu primjenu zakona na cijelom području Federacije BiH.
Među ključnim preporukama nalazi se i donošenje podzakonskih akata i pravilnika koji bi precizno regulisali ostvarivanje pojedinih prava, uključujući banjsko-klimatsko liječenje i rehabilitaciju.
“Svi kantoni moraju usvojiti pravilnik o kriterijima i postupku za ostvarivanje prava na banjsko-klimatsko liječenje, koji uključuje medicinske indikacije, prioritet za žrtve seksualnog nasilja i logoraše, listu ugovorenih ustanova, izradu mape kretanja krajnjeg korisnika prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje prava na banjsku rehabilitaciju”, navode u izvještaju monitoringa.
Iz TRIAL International preporučuju uspostavljanje jedinstvenih standarda, jačanje nadzora nad primjenom zakona, te proaktivniju ulogu nadležnih institucija u praćenju i unapređenju zaštite civilnih žrtava rata.
“Ja sam prošli put poslije banjskog liječenja prohodala bez štapa, sad se nemam čemu nadati, jedva se i s njim krećem”, kazala je Hanka koja u svojoj šestoj deceniji i dalje živi s boli i traumom rata u Zvorniku.
Ovaj tekst je nastao u saradnji Platforme za istraživačko novinarstvo i Udruženja građana “Vive žene”, u povodu Međunarodnog dana podrške žrtvama torture. Aktivnost je dio projekta „Osnaživanje glasova žena koje su preživjele ratno, seksualno i rodno zasnovano nasilje na zapadnom Balkanu - Za kulturu prepoznavanja i pomirenja“ - faza II, koji se realizuje uz podršku medica mondiale i Engagement Global (EG) iz fonda Federalnog Ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj Savezne Republike Njemačke (BMZ).
