Dok većina njenih vršnjaka ratne zločine posmatra kao daleka poglavlja iz udžbenika historije koja pripadaju prošlosti, studentica psihologije iz Tuzle Dušana Šušić, rođena nakon rata, bira da sjedi nasuprot žena čije su rane i decenijama kasnije žive. Iskoračivši iz zone komfora, Dušana je svoje slobodno vrijeme uložila u rad sa članicama udruženja koja se zalažu za prava žrtava ratnog seksualnog nasilja gdje je prvi put čula svjedočanstva žena silovanih tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.
“Na mene je najjači utisak, ne samo prvi put kada sam slušala priče, nego i u svakoj narednoj interakciji s njima, ostavila njihova snaga”, započinje svoju priču Dušana u razgovoru za Platformu za istraživačko novinarstvo (PIN).
Prema procjenama međunarodnih institucija, zabilježeno je između 20 i 50 hiljada žrtava ratnog seksualnog nasilja tokom rata u BiH. Riječ je o ženama i muškarcima svih starosnih dobi, među kojima je najviše žena i djevojčica bošnjačke nacionalnosti. Mnoge od njih nikada nisu govorile o torturama kroz koje su prošle, čak ni najbližim članovima porodice, a riječi onih koje jesu nerijetko su bile dočekane sa šutnjom, nerazumijevanjem ili stigmom.
Uprkos tome, pokazale su hrabrost, svjedočeći o zločinima kako bi sačuvale istinu, doprinoseći procesu suočavanja s prošlošću kako bi spriječile da se takvi zločini ikada ponove. Ta svjedočenja danas predstavljaju važan dio kolektivnog sjećanja i borbe za pravdu, dostojanstvo i priznavanje torture svih žrtava.
“Slušajući priče i iskustva, bila sam impresionirana njihovom snagom, voljom i ustrajnošću da sačuvaju svoje živote, živote svojih najmilijih i vode računa o njima”, kaže Dušana dodajući da je svaki susret s njima potaknuo da radi na sebi kako bi im bila dostojan sagovornik.
Dok Dušana tek uči kako pristupiti teškim životnim pričama preživjelih, psihodramska psihoterapeutkinja Amra Muradbegović iz Udruženja Vive žene već godinama pruža stručnu podršku ženama koje nose posljedice ratnog seksualnog nasilja. Njih dvije pripadaju različitim generacijama, ali ih povezuje isto uvjerenje da se o ovim iskustvima mora govoriti kako ne bi pala u zaborav.
“Moja najvažnija uloga nije da izbrišem njihovu bol, jer trauma takvih razmjera ne može jednostavno nestati. Moja uloga je da budem siguran, stabilan i pouzdan svjedok njihovog iskustva, osoba koja će ih saslušati bez osude, vjerovati njihovoj istini i pomoći im da postepeno vrate osjećaj dostojanstva, kontrole i vlastite vrijednosti”, kaže Muradbegović.
Upravo udruženja poput Vive žene pored vraćanja dostojanstva, rade na tome da se očuva kultura sjećanja, a u svoje aktivnosti redovno uključuju i mlade koji žele znati više o ovoj temi.
“Mladi ljudi imaju izuzetno važnu ulogu u njegovanju kulture sjećanja i prekidanju začaranog kruga transgeneracijske traume. Iako nisu direktno proživjeli rat, oni žive s njegovim posljedicama i nasljeđem te imaju priliku i odgovornost da grade humanije, pravednije i suosjećajnije društvo”, kaže Muradbegović.
Svjedočanstva preživjelih kao ključni historijski dokument
Seksualno nasilje u ratu okarakterisano je kao široko rasprostranjen, sistematski i institucionalizirani zločin korišten kao jedan od alata ratovanja s ciljem razdvajanja porodica, rušenja domova te progona i istrebljivanja naroda. Presude Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju potvrdile su da seksualno nasilje tokom rata u Bosni i Hercegovini nije predstavljalo izolirane incidente, već dio organizovane kampanje nasilja nad civilnim stanovništvom.
Prekretnica se desila u predmetu Dragoljub Kunarac, Radomir Kovač i Zoran Vuković, u kojem je utvrđeno da su silovanje i seksualno porobljavanje korišteni kao instrumenti terora, progona i etničkog čišćenja. Ovom presudom je seksualno nasilje prvi put stavljeno u središte sudskog postupka i prepoznato kao jedan od najtežih oblika kršenja ljudskih prava.
“Bez sačuvanih svjedočanstava, otvara se prostor za manipulaciju činjenicama i negiranjem zločina. Sve što ne bude zapisano kao da se nije ni desilo”, kaže Mirsada Tursunović, predsjednica Udruženja Naš glas iz Tuzle.
Upravo su svjedočanstva žena bila ključna za utvrđivanje činjenica u ovakvim predmetima jer su njihovi iskazi doprinijeli dokazivanju sistematskog karaktera seksualnog nasilja i njegovom procesuiranju kao ratnog i zločina protiv čovječnosti.
“Bez glasova preživjelih postoji opasnost da se zločini relativiziraju, negiraju ili zaborave”, kaže Muradbegović.
Budućim generacijama i mladima koji nisu živjeli u vrijeme rata, svjedočanstva preživjelih nisu samo lekcije iz prošlosti, već suštinski temelj za izgradnju društva u kojem vlada ljudsko dostojanstvo, smatra ona.
“Otvaranjem ove teme omogućava se proces kolektivnog iscjeljenja, to nije otvaranje starih rana - te rane za preživjele nikada nisu ni zarasle”, dodaje Tursunović.
Iako je od završetka rata prošlo trideset godina, pitanja položaja preživjelih osoba ratnog seksualnog nasilja i dalje ostaju među važnim društvenim temama. Edukacija mladih i otvoren razgovor o iskustvima preživjelih ključni su za izgradnju društva koje razumije posljedice ratnih zločina i odbacuje predrasude zbog kojih mnoge žrtve nikada nisu smogle snage javno govoriti o traumama kroz koje su prošle.
Adila Suljević, predsjednica Udruženja građana "Suze" iz Brčkog kaže kako i nakon tri decenije od završetka rata, mnoge žene u BiH nose teret traume, stigme i nerazumijevanja.
“Želimo da mladi jasno razumiju da preživjele nisu krive za ono što im se dogodilo, da ljude ne dijele po vjeri i naciji”, dodaje Tursunović.
U susret okruglom stolu “Sjećanje kao odgovornost: Poruke prošlosti za buduće generacije” koji će biti održan u Brčkom 19. juna, na Dan borbe protiv seksualnog nasilja u organizaciji Udruženja Vive žene i Udruženja Suze, Suljević podsjeća na to da govoriti o ratnom seksualnom nasilju znači vratiti dostojanstvo preživjelima i jasno poručiti da odgovornost pripada počiniocima, a ne žrtvama.
“Otvoreni razgovor doprinosi istini, pravdi i stvaranju društva koje neće okretati glavu pred nasiljem”, navodi Suljević.
Kroz takve razgovore, ali i psihoterapijske procese žene uče da nisu određene onim što im se dogodilo.
“Svaki trenutak u kojem žena uspije podijeliti svoju priču bez osjećaja stida, krivice ili straha predstavlja važan korak na putu iscjeljenja”, kaže Muradbegović dodajući da je za nju privilegija svjedočiti tim trenucima povratka sebi i vlastitoj snazi.
Udruženja nose teret koji bi trebao biti zajednička odgovornost cijelog društva
Briga o preživjelim žrtvama ratnog seksualnog nasilja, očuvanje njihovih svjedočanstava i borba protiv zaborava trebali bi biti odgovornost cijelog društva, kažu stručnjaci za PIN. Ipak, najveći dio tog tereta već godinama nose udruženja koja pružaju podršku preživjelima i čuvaju sjećanje na njihove sudbine.
"Željela bih da razumiju da rat ne završava onog dana kad utihne oružje i eksplozija. Njegove posljedice ostaju u životima ljudi decenijama. Preživjele žene su pokazale nevjerovatnu snagu, ali mnoge i dalje žive sa traumama, gubicima i bolnim sjećanjima", kaže Suljević.
Usvajanjem novog Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata Federacija BiH je napravila historijski korak, kažu sagovornice PIN-a, jer je ovaj zakon po prvi put zvanično prepoznao djecu rođenu iz čina ratnog seksualnog nasilja, čime je prekinuta institucionalna tišina. Ipak, druga prava su zakazala u sistemu institucija.
“Udruženja preživjelih koja i same izdvajaju svoje resurse imaju upitan opstanak. Zbog finansija gubimo sigurne prostore povjerenja koje smo gradile godinama”, kaže Tursunović.
Za mnoge preživjele odlazak u udruženja ovog tipa na radionice radnookupacione terapije ili jednostavno na razgovor u kojem jedna drugu najbolje razumiju bez osude, jedini je izlaz iz izolacije i depresije.
“Ako se ta vrata zatvore, te žene i muškarci ostaju potpuno sami sa svojim traumama”, kaže ona.
Tokom godina nakon rata, udruženja su bila mjesto na kojem su mnoge preživjele osobe prvi put pronašle razumijevanje, podršku i prostor da progovore o iskustvima koja su decenijama nosile u tišini. Osim psihološke i pravne pomoći, ona su postala i važan glas u borbi za očuvanje kulture sjećanja i suzbijanje stigme koja i dalje prati preživjele.
“Kada sistem zakaže proradi onaj pokretački inat koji kaže da istinska snaga udruženja nikada nije bila u njihovim budžetima, već u ljudima koji odbijaju dopustiti da padnu u zaborav”, kaže Tursunović.
Iako je na početku osjećala strah i nesigurnost pred razgovorima sa žrtvama ratnog seksualnog nasilja, studentica Dušana danas ističe da je upravo to iskustvo snažno oblikovalo njen profesionalni put. Susreti sa ženama koje su odlučile podijeliti svoja svjedočanstva dodatno su učvrstili njenu želju da se kroz psihologiju bavi temama podrške, traume i osnaživanja preživjelih.
“Postoji nešto izuzetno hrabro i snažno u tome da se svaki dan, uprkos svim prethodnim nedaćama, krene ispočetka i ne odustaje u borbi za život. Iskustvo ću definitivno ponijeti sa sobom u nadolazeći profesionalni put, ali i otvoriti sebi vidike za rad u različitim sektorima i na različitim temama”, kaže Dušana.
Trideset godina nakon rata, pitanje očuvanja sjećanja na ratne torture i seksualno nasilje više nije samo pitanje pravde za preživjele nego i odgovornosti generacija koje dolaze.
Ovaj tekst je nastao u saradnji Platforme za istraživačko novinarstvo i Udruženja građana “Vive žene”, u povodu Međunarodnog dana borbe protiv seksualnog nasilja. Aktivnost je dio projekta „Osnaživanje glasova žena koje su preživjele ratno, seksualno i rodno zasnovano nasilje na zapadnom Balkanu - Za kulturu prepoznavanja i pomirenja“ - faza II, koji se realizuje uz podršku medica mondiale i Engagement Global (EG) iz fonda Federalnog Ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj Savezne Republike Njemačke (BMZ).
