Lokalno novinarstvo u Bosni i Hercegovini suočava se s nizom izazova koji direktno utiču na kvalitet informisanja građana. U manjim sredinama, gdje su mediji često jedini izvor informacija o radu lokalnih vlasti i institucija, novinari nerijetko nailaze na zatvorena vrata, izostanak zvaničnih sagovornika i nerazumijevanje uloge medija u društvu.
Zatvorena vrata godinama unazad osjeća Anisa Mahmutović, novinarka iz male općine u Tuzlanskom kantonu, Sapne. Za nju je novinarstvo ljubav zbog koje se bori sa pritiscima, narazumijevanjem, ograničenjima, ali i prijetnjama.
„Biti lokalni novinar u Bosni i Hercegovini je mazohistički posao. Suočavate sa sa pritiscima na porodicu kojoj sredina sugeriše da ste previše, savjetima 'da to baš nije tako', finansijskim pritiscima, proglašavaju vas da niste lokal patriota“, kaže Mahmutović.
Prema istraživanju i izvještaju Ujedinjenih naroda (UN) „Pravo na slobodu mišljenja i izražavanja“, kao glavne prepreke slobodnom radu medija navode praksu političkog uplitanja u uređivačku politiku, finansijsku nestabilnost i ograničenja u pristupu informacijama.
„S ograničenjima slobode izražavanja naročito se suočavaju novinari u medijima koji se finansiraju iz budžeta lokalnih samouprava, jer im nije dozvoljeno da izvještavaju o svim temama od javnog interesa“, navodi se u izvještaju.
Novinari i mediji koji su bili predmet analize UN-a naveli su da su najčešći pritisci vršeni putem tužbi za klevetu kao sredstvo zastraživanja i povećavanja troškova postupka kako bi odustajali od praćenja tema od javnog interesa.
Mahmutović kaže da je široka lepeza pritisaka na nju dovela do toga da su prijatelji izbjegavali susrete s njom u javnosti kako ne bi imali problema na poslu.
„Ja radim u maloj lokalnoj sredini, na moju sreću finansijski neovisna o njoj, ali nisam poželjna u institucijama ili na događajima koje organiziraju“, kazala je Mahmutović što joj onemogućava da kontinuirano i aktuelno prati događaje od javnog interese u maloj sredini.
Dopisnica Državnog javnog servisa iz Tuzle Enisa Alibalić pokriva lokalne teme, iako ne radi za manji lokalni medij. Njoj je kao i drugim kolegama izazov doći do adekvatnih sagovornika i zvaničnih izjava za priloge i uključenja uživo.
„Nas vlasti interesuju samo u segmentu rada za lokalnu zajednicu, a prostora imamo ograničeno s obzirom na to da izvještavamo iz svih dijelova Bosne i Hercegovine, a takav koncept izvještavanja nije interesantan onima od kojih tražimo odgovore“, kazala je ona objašnjavajući da uprkos tome uspijevaju istrajati u svojim zahtjevima.
Ona je mišljenja da su lokalni mediji često ograničeni resursima i kapacitetima što može predstavljati prepreku u izvještavanju, kontinuitetu praćenja lokalnih tema.
„Brojni lokalni mediji su finansijski ovisni o lokalnim vlastima ili partnerima sa kojima sarađuju što ili sužava krug njihovog interesovanja ili ih dovodi u situaciju da izvještavaju o onome ili na način kako to primarno odgovara lokalnim vlastima“, zaključuje ona.
Pokušaj institucija da oblikuje medije
Javne ustanove i institucije na lokalnom nivou su otvorene i dostupne onoliko koliko im je to u interesu, mišljenja je Enisa Alibalić. Ona objašnjava da institucije često koriste društvene mreže kao zamjenu za novinarsko izvještavanje čime građanima mogu uskratiti objektivnu sliku o stanju u njihovoj zajednici.
„Neću reći da su institucije zatvorene za javnost, ali često se dešava da su otuđene od realnosti i običnih ljudi i njihovih potreba, kao i novinarske uloge kao spone u komunikaciji“, kazala je Alibalić.
Ramo Tučić, novinar lokalne televizije u Lukavcu objašnjava da lokalna vlast i institucije uglavnom ne prepoznaju važnost uloge novinara u društvu i potrebe da novinarstvo u njihovim zajednicama opstaje, ističući to kao jedan od najčešćih izazova pri radu.
„Lokalna vlast nema razvijenu sposobnost razlučivanja o tome da je izuzetno bitno obavjestiti javnost o svemu šta se dešava, to se manifestuje na način da ukoliko radim televizijski prilog, često nemam adekvatnog i relevantnog sagovornika za određenu temu“, kazao je Tučić.
Nedostatak zvaničnih izvora u tekstovima i prilozima, dnevne novinare često može izložiti opasnosti od širenja netačnih informacija.
„Za novinare koje rade u Tuzli institucije su više susretljive za razliku recimo od manjih opština, poput Lukavca gdje pojedine institucije nemaju osobu zaduženu za Odnose sa javnošću“, kazao je on dodajući da ni rukovodioci institucija i ustanova nisu senzibilni prema javnom interesu i medijima.
Općina Sapna je tokom pandemije koronavirusa morala posuđivati sanitetsko vozilo za prevoz pacijenata zaraženih virusom jer nisu imali vlastito. Tu priču o suštinskom javnom interesu u najosjetljivijem periodu radila je lokalna novinarka Mahmutović.
„Vozila nije bilo, nedostajao je novac prema tadašnjim riječima načelnika općine“, prisjetila se ona.
Zbog rada na priči o ovom nedostatku ona je imala otežan pristup informacijama, a nakon objave priče i zatvorena vrata u lokalnim institucijama i ustanovama.
„Dok sam završila i objavila priču kupljen je putnički kombi i prenamijenjen u sanitet, ali sam nakon toga čitav lokalni sistem okrenula protiv sebe“, kazala je Mahmutović.
Netransparentnost institucija na lokalnom nivou i njihovo nerazumijevanje uloge medija često otežava rad na ozbiljnijim temama poput javnih nabavki, konkursnih procedura ili tema od javnog interesa. Mahmutović u tom stavu vidi korist pojedinaca koji nemaju interes u objavi takve priče.
„Nažalost, institucije često predstavljaju ljudi koji su predmet naših tema, tako da nemaju interes ni da nam olakšaju“, kazala je ona.
Percepcija javnosti novinarskog posla
Prošlogodišnje istraživanje Udruženja „BH novinari“ pokazalo je nezadovoljstvo i nepovjerenje većine građana u medije, koji su kao najveće prepreke za slobodan rad medija naveli političku zavisnost, opštu političku klimu, finansijsku zavisnost i nedostatak profesionalnosti.
Percepciju nepovjerenja građana prema medijima Tučić vidi u problemima zatvorenih institucija koje informacije daju ograničeno ili površno, zbog čega se može steći utisak da su mediji priklonjeni vladajućim politikama.
„Razvija se nepovjerenje ka medijima, jer građani ne znaju da smo im dali pristup svim informacijama sa kojima raspolažemo u datom trenutku“, kazao je on.
Istraživanja percepcije građana i povjerenja prema medijima iz godine u godinu opada. Dok neki građani medijima vjeruju više nego drugim institucijama, značajan dio smatra da mediji služe interesima lokalnih moćnika, a ne javnosti.
Albalić razumijevanje javnosti prema novinarstvu vidi raznoliko, od onog dijela građana koji zaista shvataju važnost i ulogu medija, do onih koji to poistovjećuju sa društvenim mrežama. Mala stopa medijske pismenosti, doprinosi tim podjelama i manjku razumijevanja.
„Generalno mislim da bi bilo dobro da je javnost više medijski pismena nego što jeste. To bi nama novinarima olakšalo posao, a ljudima koji imaju potrebu da putem medija dođu do određenih odgovora to i mogu“, kazala je Alibalić.
Kroz sve tehničke, finansijske i sistemske prepreke koji mogu dovesti do sagorijevanja, izlaska iz novinarstva ili prilagođavanja politikama koje vode male zajednice, građani ipak ulijevaju snagu novinarima i olakšavaju tešku svakodnevnicu.
„Ja nikada nisam imala problema sa građanima u radu, čak mi se raduju. Vode me na mjesto gdje trebam, ako je neko selo koje ne poznajem, sarađuju. Mogu slobodno da kažem da me građani vole“, ispričala je Mahmutović.
Ona dodaje da su joj upravo građani najčešće izvori za teme, jer dijele svoja iskustva s njom, sistemske propuste ili neprevilnosti koje uočavaju.
Najdraži dio novinarskog posla reporterki BHRT-a jest terenski rad sa ljudima, koji je uprkos teškoj novinarskoj svakodnevnici podsjećaju zašto se bavi novinarstvom.
„Terenski rad i rad i rad sa građanima, u gradu, na selu, na njihovim radnim mjestima, na ulici je najkonstruktivniji i meni najljepši dio novinarstva, jer tu je život“, kazala je Alibalić.
